Kultura stanovanja

Hrvatski kratki metar svoju je adresu nerijetko pronalazio u interijerima stanova. Kontrolirani uvjeti, produkcijska praktičnost i ekonomičnost pritom su važan, ali ne i jedini razlog zbog kojih filmaši često baš u njima pronalaze inspiraciju. Štoviše, oaze mira unutar betonske džungle često znaju biti sve samo ne to, s čime su upoznati svi oni koji su se upustili u renovaciju stana ili preselili, odlučili se na (su)život s cimerom ili slušali buče susjede s druge strane zida.

Osoba s kojom živite može pretvoriti zidove zajedničkog stana u svojevrsni zatvor. No problem nije uvijek u drugima: filmovi kao što su Žuti mjesec (2009) Zvonimira Jurića, Terarij (2012) Hane Jušić, Inkasator (2009) Igora Mirkovića i Zvjerka (2015) Daine O. Pusić pokazuju da ponekad, svjesno ili ne, i sami koristimo životni prostor kao sredstvo izolacije, pri čemu postajemo vlastiti tamničari.

Davne 1962. godine, u Cannesu nagrađen film Zvonimira Berkovića Moj stan kroz mikropriču o useljenju jedne obitelji u novoizgrađeno zagrebačko naselje kritički se osvrnuo na nesrazmjer između političke utopije i njezine realizacije u stvarnosti. Kultura stanovanja kao snažan društveno-kritički argument i dalje je prisutna u domaćem kratkom metru: Zubi (2011) Darije Blažević urbani su mystery o protagonistici uhvaćenoj u komformistički ugriz pastelno obojanih fasada jednog zagrebačkog kvarta, dok Tlo pod nogama (2014) Sonje Tarokić, smješten u Split 3, pokazuje da ni jedan interijer nije toliko malen da u sebe ne može smjestiti tektonske društvene promjene, u rasponu od propasti socijalističkog projekta do krize koja je zahvatila nuklearnu obitelj te tradicionalne koncepte patrijarhata i muškosti.

Ukratko, u našoj arhivi mnogo je adresa čiji se stanari suočavaju s ovakvim ili sličnim pitanjima, a ovdje donosimo tri posve različite preporuke na čija vrata možete pokucati ukoliko se odlučite na istraživanje teme kulture stanovanja.

Bila soba

r. Mladen Stanić

U posljednje vrijeme sve se češće govori o tome kako turizam i dijeljena ekonomija mijenjaju društvenu i urbanu strukturu gradova. U hrvatskome kontekstu Split se pritom navodi kao grad-slučaj u kojem je gotovo pa nemoguće iznajmiti stan na čitavu godinu, jer ih vlasnici za vrijeme ljetnih mjeseci iznajmljuju turistima koji dolaze po svoju porciju „Jadrana kakav je nekad bio“. Upravo je to razlog zbog kojeg protagonsiti Bile sobe nakon majčine smrti odluče opiturati zidove obiteljskog stana u modernu pink boju, jer će ga zahvaljujući tome moći iznajmiti za desetak eura više. 

Sasvim očekivano, pospremanje stana prerasta u povod za vađenje kostura iz ormara, jer Stanićev film prvenstveno je intimna priča o zbližavanju dva otuđena brata. Ujedno, to je i urbana elegija u kojoj tjeskoba intimnih odnosa postaje simptomatična za općedruštvenu tjeskobu koja prati promjene u urbanom, socijalnom i ekonomskom tkivu grada. Ovaj efektan spoj intimnog i općeg, potpomognut suptilnim glumačkim nastupima Paška Vukasovića i Marina Klišmanića, Staniću je donio i Zlatna kolica za najbolji film u programu Kockice na prošlogodišnjem Zagreb Film Festivalu. 

Razgovor

r. Ana Horvat

Subjektivni doživljaj arhitekture, urbanizma i kulture života nisu samo tema igranih i dokumentarnih filmova, nego ih se često može naći i u animaciji. Dovoljno je prisjetiti se neobične priče o odrastanju Tomislava Šobana, Najmanji (2013), ispričane kroz šarmantan spoj stop-animacije i eseja o zvukovima iz susjedstva, ili Dva na dva (2018) Jelene Oroz, gotovo linčevski nadrealne meditacije o podivljalom egu i klaustrofobiji intimnih odnosa.

U ovome kontekstu vrijedi razmotriti i Razgovor, začudan animirani film Ane Horvat, koji interijere stana koristi kako bi naglasio osjećaj isključenosti protagonistice od svijeta, društva i same sebe. Otvoreni kraj i središnja metafora o divu u sobi, domišljato uvedena kroz televiziju kao „prozor u svijet“, vješto artikuliraju središnju temu filma – depresiju – kao problem koji ima veličinu, ali još uvijek nema ime.

Cimeri

r. Ante Zlatko Stolica

Svi koji su ikada prijavili projekt na javni poziv nekog gradskog ili državnog tijela upoznati s osjećajem odbijanja. Događa se. No, objašnjenja koja prate odbijenicu pritom su nešto sasvim drugo. Dokumentarna minijatura Ante Zlatka Stolice faktičku hladnoću jednog takvog obrazloženje pretvara u otvoreno pitanje, koje sudionici nepodržanog projekta vraćaju onima koji su ga poslali. Okruženi neraspremljenih stvarima, kutijama za selidbu i praznim stolicama s jedne i skučenim interijerima s druge strane, ovaj niz od dva tabloa djeluje kao razglednica iz svakodnevice suvremenih prekarnih radnika, generacijski portret koji sažeto i efektno postavlja pitanje o vrijednosti rada u 21. stoljeću.